Kod smart sustava često se pretpostavlja da će se korisnik htjeti baviti tehnologijom.
Da će uparivati uređaje, slagati automatizacije, isprobavati aplikacije, povezivati servise i prilagođavati sustav dok ne dobije ono što mu treba.
Dio ljudi to stvarno želi. Za njih je tehnologija prostor za istraživanje, podešavanje i stalno poboljšavanje. U tome nema ništa loše. Takav pristup ima smisla kada je tehnologija hobi ili osobni projekt.
Kada tehnologija postane alat za rad
Problem nastaje kada se isti način razmišljanja prenese na ljude kojima tehnologija nije hobi, nego alat za rad.
Većina ljudi ne želi novi projekt. Ne želi još jedan sustav koji mora naučiti, održavati i razumjeti do kraja. Ne želi razmišljati o tome koja je aplikacija za što, zašto se uređaj nije povezao, zašto se pravilo nije pokrenulo ili zašto se nešto mora ponovno podešavati nakon promjene mreže, uređaja ili korisnika.
Žele gotovu stvar koja radi.
Tu se vidi razlika između tehnologije kao mogućnosti i tehnologije kao rješenja. Mogućnost znači da se nešto može složiti. Rješenje znači da je već promišljeno, povezano i pripremljeno tako da osoba koja ga koristi ne mora stalno razmišljati o njemu.
Više funkcija ne znači nužno bolje iskustvo
U praksi se sustavi često kompliciraju jer se dodaju nove funkcije bez jasnog pitanja kome one stvarno pomažu. Dodaje se još jedna opcija, još jedan izbornik, još jedna integracija, još jedna aplikacija i još jedan način podešavanja. Na papiru to izgleda kao napredak, ali u svakodnevnom korištenju često znači više odluka, više održavanja i više prostora za pogreške.
Dobar sustav ne bi trebao prebacivati složenost na korisnika.
Ako je nešto tehnički složeno, to ne znači da mora biti složeno i za korištenje. Upravo suprotno. Što je sustav složeniji u pozadini, to bi iskustvo korištenja trebalo biti jasnije, mirnije i jednostavnije.
To je jedan od važnijih principa u razvoju tehnologije. Nije cilj pokazati sve što sustav može. Cilj je omogućiti da se bitne stvari dogode bez nepotrebnog objašnjavanja.
Što korisnik stvarno treba vidjeti
Korisnik ne treba vidjeti sve veze između uređaja, sva pravila automatizacije, sve tehničke iznimke i sve odluke koje sustav donosi u pozadini. Treba vidjeti ono što mu je važno. Da sustav radi kada treba raditi. Da informacija dođe kada je potrebna. Da se osnovne stvari mogu provjeriti bez traženja po aplikacijama. Da promjena ne zahtijeva novu seriju podešavanja.
Jednostavnost u tehnologiji nije manjak funkcionalnosti.
Jednostavnost znači da su odluke donesene prije nego što sustav dođe do korisnika. Znači da je netko razmislio što treba biti vidljivo, što treba ostati u pozadini, što se smije automatizirati, a što treba ostati pod kontrolom čovjeka. Znači da je sustav razvijen oko stvarnog načina rada, a ne oko tehničke mogućnosti da se nešto napravi.
Zato je važno razlikovati fleksibilnost od prepuštanja posla korisniku. Sustav može biti prilagodljiv, ali to ne znači da korisnik mora sam slagati sve od početka. Može imati napredne mogućnosti, ali ne mora od svake osobe tražiti da postane administrator tehnologije.
Dobra tehnologija se često najmanje primjećuje
U praksi, dobra tehnologija često se najmanje primjećuje.
Ne zato što je nevažna, nego zato što ne traži stalnu pažnju. Ne prekida rad nepotrebnim koracima. Ne uvodi dodatne obaveze. Ne traži da osoba razmišlja o sustavu svaki put kada želi riješiti jednostavnu stvar.
Kada se tehnologija koristi u radu, njezina vrijednost nije u tome koliko složeno izgleda, nego koliko jasno uklanja nepotrebne korake.
Smart sustav ima smisla tek kada smanji posao.
Ne kada od ljudi napravi administratore tehnologije.
Povratak na listu objava